Crveni krst Crne Gore u okviru svog mandata, a kroz programske djelatnosti usmjerene na više ciljnih grupa, u kontinuitetu radi na pružanju psiho-socijalne podrške.
Ove aktivnosti za cilj imaju doprinos očuvanju mentalnog zdravlja, osnaživanje i jačanje otpornosti pojedinaca, porodica ili cijele zajednice, a sprovode ih obučeni volonteri i zaposleni. Psiho-socijalnu podršku definišemo kao odnos povjerenja, prihvatanja i razumijevanja koji je pun topline, a koji se stvara između volontera/zaposlenih koji aktivno slušaju potrebe i životne priče brojnih korisnika. Sa druge strane, uloga volontera/zaposlenih je da takođe rade na jačanju socijalne strukture kojoj korisnici pripadaju kako bi imali dodatnu podršku, jačali osjećaj pripadnosti i povezanosti sa zajednicom.
Povremeno i najčešće neočekivano pojedinci, grupe ljudi ili cijele zajednice mogu biti pogođeni događajima koji su van svakodnevnog ljudskog iskustva. U tim situacijama dolazi do narušavanja uhodanog načina života i remeti se adekvatno mentalno i fizičko funkcionisanje. Ruše se iluzije o bezbjednosti svijeta i čuvenog “neće mene/nas”. Sva prethodna iskustva, dokazuju da je psiho-socijalna podrška jedan od najznačajnijih aspekata pružanja pomoći kako onima koji su pogođeni kriznom situacijom tako i samim pomagačima. Pružanjem psiho-socijalne podrške teži se očuvanju mentalnog zdravlja koje može biti značajno ugroženo čak i u slučajevima kada nam ne djeluje tako jer posljedice nijesu nešto što je vidljivo okom, kao kada su u pitanju fizičke povrede ili materijalni gubitak. Pružanjem psiho-socijalne podrške u različitim kriznim situacijama problemu se prilazi na sveobuhvatan način uvažavajući dostojanstvo čovjeka, promovišući razumijevanje i prihvatanje. Na taj način sprječavaju se ili makar ublažavaju posljedice krizne situacije, ubrzava oporavak zajednice i gradi otpornost na sljedeće slične događaje.
Od početka 2020. godine svijet se suočava sa novom kriznom situacijom usljed pojave virusa COVID-19. Zbog pojačanog straha javnosti, pojave prvih slučajeva oboljelih i uvođenja privremenih mjera kojima se ograničava kretanje i djelovanje stanovništva, psiho-socijalna podrška postaje važan aspekt odgovora na ovu specifičnu situaciju, kako bi se podigla svijest javnosti o očekivanim reakcijama koje mogu imati i suzbile glasine koje mogu dovesti do širenja panike. Sa tim ciljem, Crveni krst Crne Gore je u periodu od marta do kraja maja 2020. godine aktivirao call centar sa dežurnim psiholozima, socijalnim radnicima i volonterima koji su obučeni za pružanje psiho-socijalne podrške. U početku je, najveći broj građana zvao za humanitarnu pomoć i nije im bio jasan koncept psihološke podrške. Međutim, ubrzo nakon toga ljudi su shvatili da ovakva vrsta razgovora može pomoći da se bolje osjećaju, da budu ohrabreni i da neko razumije njihove najrazličitije reakcije.
Očekivane i normalne reakcije, u odnosu na okolnosti, najčešće su se odnosile na: strah od virusa i strah od smrti; strah od simptoma i bolesti koje su lako izlječive; izbjegavanje odlaska kod ljekara kad je neophodno i/ili odbijanja pomoći/savjeta prilikom pojave simptoma; strah od razdvajanja od porodice usljed izolacije/karantina; strah od nemaštine, gubitka osnovnih sredstava za život i posla; osjećaj bespomoćnosti zbog nemogućnosti da se zaštite bliske osobe kao i strah od gubitka bliskih osoba; osjećaj dosade, usamljenosti i depresije usled izolacije; nepovjerenje i ljutnja svih koji su povezani sa bolešću; osjećaj krivice zbog prenošenja virusa; roditelji su bili pod većim stresom zbog izolacije djece i nesigurnosti kako da odgovore na pitanja (kako im objasniti šta se dešava, kako ih zabaviti, utješiti). Pored navedenog česta je bila i pojava: zabrinutosti, tuge, naglih promjena raspoloženja, ljutnje, nesigurnosti, bezvoljnosti, opterećenosti katastrofičnim mislima, pada koncentracije, zaboravnosti i mnoge druge.
Neke od preporuka koje mogu biti od koristi u cilju prevazilaženja stresa u ovim okolnostima su: razgovor sa ljudima kojima vjerujete; informacije kada i kako možete tražiti pomoć ako bude potrebno; praćenje isključivo pouzdanih informacija koje dolaze od nadležnih institucija; ograničeno vrijeme gledanja/čitanja/praćenja informacija o virusu; prisjećanje vještina/strategija zbog kojih smo se osjećali bolje u ranijim situacijama; izbjegavanje štetnih mehanizama poput upotrebe alkohola, narkotika, ljekova za smirenje…Preporučuje se postavljanje ciljeva i ispunjavanje istih što vraća osjećaj kontrole i ispunjenosti, pri čemu ciljevi moraju biti realistični za datu situaciju. Npr. pisanje dnevnika, učenje, usvajanje novih vještina i sl. Slobodno vrijeme treba provoditi na aktivan, kvalitetan i kreativan način (čitanje, pisanje, rješavanje ukrštenih riječi, slikanje, vježbe za istezanje i jačanje mišića, joga, meditacija). Zdrava ishrana, san od 6 do 8 sati, kao i vježbanje u kućnim uslovima mogu uticati na to da se osjećamo snažno i da umanjujemo simptome stresa. Ljudi su ohrabreni da sačuvaju nadu, da vjeruju u pozitivne vrijednosti, ako su religiozni da vrijeme provode u molitvi. Pored toga da se trude da sačuvaju rutinu koliko je god moguće, posebno kod djece. Roditeljima je dat savjet da razgovaraju sa djecom, odgovoraju na njihova pitanja, objasne im šta se dešava. Ako nešto ne znaju da tako i kažu i potrude se da saznaju. Kad roditelji govore šta djeca treba da rade (preventivne mjere) poželjno je objasniti kako je to povezano sa problemom i zašto je bitno da se radi. Poželjan je zagrljaj. Ohrabrivanje djeteta, biti uz dijete, osmišljavati zajedničke aktivnosti, pratiti školski program…Imati razumijevanja za pojavu strahova, puno pitanja, dosadu, nezadovoljstvo itd.
Činjenica je da je pojava virusa Covid-19 učinila već postojeće probleme vidljivijim. Tako su do izražaja došle najugoženije grupe i njihovi svakodnevni problemi koji su usljed novih okolnosti postali još kompleksniji. Psiho-socijalna podrška potrebna je velikom broju ljudi među kojima su najčešće socijalno ugroženi korisnici. Siromaštvo, teški životni uslovi, nemogućnost zaposlenja, školovanja djece, stalna borba, bolest, izolovanost samo su neki od svakodnevnih izazova sa kojima se suočavaju socijalno ugrožene porodice i pojedinci. Mnogi među njima imaju osjećaj gubitka kontrole, bespomoćnosti, nezadovoljstva, nesigurnosti, očaja, iscrpljenosti…Posebna pažnja poklanja se djeci koja dolaze iz ovih porodica kako bi se osnažili njihovi kapaciteti i doprinijelo tome da bez obzira na teške okolnosti koriste zdrave mehanizme za prevazilaženje. Psiho-socijalna podrška jedna je od prioritetnih usluga namijenjenih starijim osobama, pri čemu je fokus na starijima koji žive sami. Istraživanje Crvenog krsta Crne Gore rađeno 2018. godine, na uzorku od 900 starijih, pokazuje da stariji kao svoje glavne probleme u životu prepoznaju siromaštvo i usamljenost. Stariji su takođe prepoznati kao grupa koja je u riziku od socijalne izolacije, diskriminacije i nasilja. Cilj psiho-socijalne podrške u radu sa ovom populacijom je svakako unaprjeđenje kvaliteta života kroz podsticanje socijalne uključenosti, promociju prava starijih, aktivno slušanje i međugeneracijsku solidarnost. Posebna pažnja poklanja se prihvatanju fizičkih promjena koje su posljedica procesa starenja, a u većini slučajeva i prihvatanju i izmjenama navika koje su sada uslovljene zdravstvenim poteškoćama. U ovoj životnoj fazi ljudi se suočavaju sa podvlačenjem životne crte koja može dovesti do velikog (ne)zadovoljstva u zavisnosti od toga kako i koliko čovjek smatra da je ostvario i postigao u odnosu na željeno/planirano/očekivano. Sličan položaj dijele i osobe sa invaliditetom. U radu sa ovom grupom fokus je na prihvatanju invaliditeta, prilagođavanju, ali i jačanju otpornosti na poteškoće koje se odnose na diskriminaciju, teškoće prilikom školovanja, zaposlenja i mnoge druge. Psiho-socijalna podrška u velikom obimu zastupljena je u radu sa migrantima među kojima su izbjeglice, raseljena lica, a poslednjih godina sve više tražioci azila koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Praksa pokazuje da kod velikog broja ljudi u pokretu postoji traumatski događaj koji je prethodio putu, tačnije uticao na to da ljudi krenu u potragu za boljim uslovima za život ili da sačuvaju život. Među takvim traumama su: gubitak bliskih osoba, rat, gubitak materijalnih dobara, različiti oblici nasilja, nemogućnost ostvarivanja prava itd. Bjeković, Marković, Vukčević, Todorović i Vračević, u publikaciji “Mentalno zdravlje izbjeglica i migranata” navode da podaci o traumatskim iskustvima izbjeglica u Srbiji pokazuju da je preko 80% njih doživjelo šest i više traumatskih iskustva u zemlji porijekla, prije samog puta. Pored toga dosta migranata doživi neku vrstu traume tokom samog kretanja. Istraživanja pokazuju da su među najčešćim psihičkim poteškoćama kod ove populacije: anksioznost, depresija i posttraumatski stresni poremećaj.
Sve navedene grupacije, zbog specifičnosti svog položaja i navedenih karakteristika, dodatno su pod rizikom usled pojave virusa Covid-19. Rad Crvenog krsta tokom prethodne godine pokazao je da su u najvećem procentu psiho-socijalnu podršku tražili upravo pripadnici socijalno ugroženih porodica i starije populacije.
Razgovor sa psihološkonjom Crvenog krsta Crne Gore, Jelenom Šofranac koja je autor ovog teksta možete naći i na sljedećem linku: