Претрага
Close this search box.
”Gdje se stariji ne čuju, tu Bog ne pomaže”

Zovem se Sofija, najstarija sam članica Kluba za starije Crvenog krsta Bar. O sebi bih još rekla da sam puno toga preturila preko glave – od  teških poslova, odgajanja djece, gubitka mnogobrojnih bliskih osoba u ratu, izbjeglištva… 

 U Crnu Goru sam došla silom prilika i već dugo godina mi zaposleni u Crvenom krstu Bar olakšavaju svakodnevnicu, ali nisam htjela o tome sad da vam pričam. Ono što želim da vam kažem je da mi moj Klub puno znači. Oni su moja porodica, podrška, razonoda. I članovi Kluba, ali i svi zaposleni i volonteri. Već duže vrijeme svi učestvujemo u radionicama na kojima razgovaramo o zdravlju, zdravoj ishrani, radimo vježbe, šetamo kad god vrijeme dozvoli, igramo pikado, igre s loptom, čitamo poeziju, viceve, kratke priče, igramo društvene igre, podstiču nas naše volonterke da budemo kreativni, prenosimo svoje znanje iz ručnog rada na mlađe, učimo da koristimo pametne telefone i Internet i još mnogo toga… Ukratko rečeno, vježbamo i tijelo i um. 

Sofija

Svi dolazimo i odlazimo s osmjehom na licu, jer osjećamo njihovu brigu i pažnju i osjećamo se kao LJUDI, a ne kao starci koji nikome ne trebaju. Ne mislimo na bolest i da smo na kraju puta, nego živimo život, radujemo se svakom novom danu i susretu i pitamo se šta su nam za danas pripremili, kakvo iznenađenje! Najviše volim šetnje pored mora i izlete. Bili smo mi i van Crne Gore – u Trebinju i to je bio pravi doživljaj, prava đačka ekskurzija nas starijih, jer se često šalimo sa našim volonterkama da smo njihovi đaci. Taj izlet mi je puno značio, razmišljala sam da ne idem jer su u tom gradu sahranjeni moji rođaci, koji su u ratu izgubili svoje mlade živote. I sama pomisao da odem tamo mi je teško pala, ali su svi bili uz mene i pomogli mi da se odlučim da odem. Posjetila sam njihovu vječnu kuću, uz pratnju i podršku mojih dragih volonterki, a zatim smo obišli manastire, šetali prelijepim Trebinjem, ručali u hladu platana… Nezaboravan doživljaj, hvala vam do neba! 

I eto tako provodimo dane, nisu uvijek dugi kao godina, već poneki protrče, podmlade nas i okrijepe, osnaže i podsjete da je život lijep i da ga trebamo živjeti najbolje što znamo baš ovog trenutka. ”Gdje se stariji ne čuju, tu Bog ne pomaže”, čula sam ovu  izreku odavno, još u djetinjstvu. Hvala vam na tom glasu koji ste nam dali, koga ste ohrabrili, ojačali i koga pažljivo slušate jer znate da je prepun životnog iskustva i mudrosti. Hvala vam od srca!