Iskustvo korisnice programa Zdravo starenje
Poziv da napišem nešto o ličnom doživljaju o programu zdravog starenja razumjela sam kao još jedan motivacioni podstrek u bitnosti mog postojanja. Jer, oni su podstakli mene, a danas ja druge. A, počelo je baš kao u onoj Arsenovoj pjesmi „Dugo je pripremano naše poznanstvo….“
Baš tako. Jer, kad god bih srela neku od svojih prijateljica, pričale su mi o tome kako idu na časove korektivne gimnastike u Crveni krst, kako nakon svakog treninga imaju razne aktivnosti i kako treba da im se pridružim. Da budem iskrena, mislila sam da ne mogu biti dio tog tima jer sam imala problema sa koljenima, vratnom kičmom, a o kondiciji i da ne govorim…Onda, nakon jedne emisije na TV-u u kojoj sam vidjela lijep i, za naše prilike, neuobičajen prizor u kojem moje vršnjakinje sa osmjehom na licu izvode razne vježbe, odlučih da im se pridružim. Kada sam ušla u salu dočekao me je aplauz, a kasnije sam shvatila da se sve „nove“ tako dočekuju. Brzo sam savladala vježbe. Instruktorka me je na početku pratila sa posebnom pažnjom. Moje tijelo je nakon izvjesnog vremena počelo da reaguje i sluša. Koljena su prestala da „škripe“, vrat se „otkočio“… Jeste, priznajem da sam ponekad na tu „obavezu“ odlazila nerado, ali sam znala da ću nakon tog slatkog napora biti srećna, jer svjesnost o tome da sam odvojila vrijeme za sebe i da nijesam imala vremena da razmišljam o drugima, rasterećivala me je, kao što su me meditacije nanovo punile energijom. I nije samo to! Uključivale smo se u razne radionice, prezentacije, priče… Neke od njih nas tjerale da „stavimo prst na čelo“, neke vraćale osmjeh na lice. Svaka poučna, nekako mudro osmišljena i tjera te da uveče, kada popiješ terapiju, misliš o sebi na drugačiji način. Zato sam korigovala ishranu i prestala da konzumiram cigarete. Bila sam i u prilici da sva pitanja koja nijesam postavljala izabranom ljekaru razriješim sa doktorkom koja je često dolazila kod nas, u Crveni krst. Takođe, često smo imale mogućnost da ono što nikada ne bi pred drugima izgovorile o svojim emotivnim tegobama, izgovorimo pred psihološkinjom i dobijemo koristan savjet.
A druženja sa volonterima i kreativni časovi predstavljaju posebnu radost. Njihova ljubav, energija i mašta davala nam je poseban podstrek. Da ne zaboravim i izlete i putovanja koja ću zauvijek pamtiti! Posebno onaj na Zlatiboru, kada smo šetnjama i vježbama održavale kondiciju, a večeri provodile uz pjesmu i smijeh.
I da budem sasvim iskrena, sada se već ne može organizovati ni jedan kulturni događaj, a da nije obavezno naše prisustvo. Bazari, književne večeri, koncerti…
Jedan posebno drugačiji, novi život, zahvaljujući kojem shvatiš da si još uvijek važan i bitan. Život u kome nije sebičnost brinuti o sebi, jer znaš da jedino tako možeš pomoći drugom… A JA sam još tu i sada znam da sam potrebna. I sebi i tebi!
Dušanka Kuljača, penzionerka