Predsjednik Crvenog krsta Crne Gore, gospodin Mitar Vučković, dobitnik je prestižne PRO PR GLOBAL nagrade za 2022. godinu. Ovim povodom sa gospodinom Vučkovićem razgovarali smo o nagradi, profesionalnom putu, humanitarnom radu, Crvenom krstu Crne Gore i važnim životnim lekcijama.

Gospodine Vučkoviću, godina za nama je za Vas bila veoma uspješna. Započeli ste novo poglavlje u humanitarnom radu, a za rad u struci ste nagrađeni prestižnom nagradom PRO PR GLOBE Award za 2022. godinu, jedinog programa nagrađivanja pojedinaca koji svojim radom doprinose boljoj percepciji pozicioniranja profesije odnosa s javnošću. Da li je priznanje došlo u pravo vrijeme?

Da, u pravu ste, dijelim Vaše mišljenje da je 2022. godina za mene bila jedna od najuspješnijih za protekle, bezmalo, tri decenije mog profesionalnog rada i dokazivanja, prvo u novinarstvu, a onda i u odnosima sa javnošću i to u jednoj respektabilnoj i uspješnoj kompaniji, kakva je Elektroprivreda Crne Gore. Svakako da je prijatan osjećaj i da čovjeku puno znači kada zavrijedi ovakvu pažnju, tim prije, što dolazi od jedne renomirane organizacije kakva je Apriori World i, prije svega, od dragih kolega, izuzetnih ljudi, stručnjaka i profesionalaca u oblasti odnosa sa javnošću. Ipak, ovo priznanje više doživljavam kao dodatni podstrek za dalji rad i napredak, ne samo u oblasti odnosa sa javnošću, nego i za mene, takođe, važnom polju – polju humanitarnog rada. Upravo to što sam sredinom prošle godine dobio priliku da se pridružim uspješnom i kreativnom timu Crvenog krsta Crne Gore dodatno me motiviše da nastavim još snažnije i da, s obzirom na to da osjećam da i dalje imam veliku energiju i jaku želju, svoje iskustvo stavim u službu opšteg dobra, a boljeg mjesta od Crvenog krsta za ostvarenje takvih ambicija ne mogu da se sjetim.

Kada pokušate da rekapitulirate karijeru, šta je ono čega se uvijek sjetite i da li postoji neki momenat za koji biste mogli reći da je bio prekretnica?

Bez obzira na dugogodišnje iskustvo i činjenicu da polako dolazi vrijeme i za to, moram priznati da još nijesam razmišljao o rekapitulaciji učinjenog. Bilo je dosta momenata koji su me profilisali i u ljudskom i u profesionalnom smislu. Uvijek sam se trudio da objektivno gledam na stvari. Nikada se nijesam štedio kada sam bio u mogućnosti i kada je trebalo pomoći i staviti se u službu čovjeka i opšteg dobra. Ako me pitate koji je događaj na mene ostavio poseban utisak, onda je to, rekao bih, željeznička nesreća na Bioču, koju sam kao novinar, zajedno sa kolegama iz RTCG ispratio. Tada sam se suočio sa nesvakidašnjom ljudskom tragedijom i dubokom patnjom, ali i uvjerio u snažnu spremnost ljudi u Crnoj Gori da priskoče u pomoć i pomognu kada je napotrebnije. Sve to što sam vidio i proživio tokom tog nemilog događaja, jedne od najvećih tragedija u našoj zemlji u mirnodopskom periodu,  učvrstilo me je u uvjerenju da čovjek čovjeku mora biti čovjek i da bi to trebalo da pokazujemo i u normalnim okolnostima, a ne samo u vanrednim situacijama. Uvijek treba razumjeti ljude, posebno čovjeka u nevolji i posvetiti mu dužnu pažnju, podržati ga i pomoći mu. Kada je u pitanju moj humanitarni rad, dolazak u Elektroprivredu Crne Gore, prije petnaestak godina, i učlanjenje u istoimeni Klub dobrovoljnih davalaca krvi, doživaljavam kao prekretnicu, jer od tada počinje moj ozbiljan i posvećen rad na afirmaciji i promociji dobrovoljnog davalaštva krvi, ne samo u Klubu nego i u okviru Odbora za dobrovoljno davalaštvo krvi pri Opštinskoj organizaciji Crvenog krsta Nikšić, kojim sam predsjedavao protekle četiri godine. Moram reći da sam izuzetno ponosan na rezultate koje u kontinuitetu postižemo i što se kao dobrovoljni davalac krvi krećem u društvu  humanih i plemenitih ljudi kakvi su dobrovoljni davaoci krvi i volonteri Crvenog krsta. Znam da je najvrednija nagrada za sve nas ona kada nekome naša krv da šansu za život, izliječi i vrati osmijeh na lice. To me zaista ispunjava kao čovjeka i čini moje životno iskustvo puno bogatijim.

Da se vratimo na početak Vašeg puta humanosti. Nedavno ste izjavili da je Crnogorcima humanost u genima. Kada ste prepoznali da je dobročinstvo i pomoć onima kojima je pomoć potrebna i Vaša misija?

To je prosto dio mene, dio mog karaktera i vaspitanja. Nekako imao sam sreću da se uvijek krećem u zdravom okruženju i da su u mojoj neposrednoj blizini dobri, humani i plemeniti ljudi. Tako je bilo oduvijek, a tako je i sada. Upravo prijatelji, istinski i pravi, bez obzira na naciju i vjeru, uz moju porodicu, suprugu i djecu, najveće su bogatstvo sa kojim se iskreno ponosim. A, kada te okružuju čestiti i dobronamjerni ljudi, puno je lakše i nekako se podrazumijeva da dobročinstvo i humanost onda doživljavaš kao način i stil života. Ovo tim prije, jer gotovo da ne prođe dan, a da neko iz mog neposrednog okruženja ne da primjer u prilog ovoj mojoj konstataciji.

Crveni krst Crne Gore se od osnivanja suočavao sa brojnim izazovima pomažući ugroženima. Svako vrijeme nosi specifičnosti kojima je neophodno prilagoditi se i pronaći način za brzo i efikasno djelovanje. Takve su u bile i migrantska kriza, pandemija COVID-19, situacija sa prilivom izbjeglica iz Ukrajine, koje nažalost i dalje nijesu za nama. Šta je prema Vašem mišljenju najveća snaga Crvenog krsta i na šta bi se trebalo fokusirati u budućem djelovanju?

Crveni krst Crne Gore od svog osnivanja 1875. godine uvijek je bio organizacija na koju je društvo moglo računati i na koju se moglo osloniti. I to ne bez razloga. Crveni krst je oduvijek okupljao kvalitetne i kreativne ljude, humaniste bez mane i straha. Tako je i danas, a to se potvrdilo i tokom svih ovih aktuelnih kriza na koje skrećete pažnju.  I sam sam se, u ovih nekoliko mjeseci, uvjerio u to da se radi o izuzetno organizovanom timu mladih i sposobnih ljudi koji su veoma posvećeni i verzirani za poslove koji su im povjereni. Svakako da je to, u najvećoj mjeri, zasluga generalne sekretarke Jelene Dubak i njenih saradnika, kao i prethodnih saziva Upravnog odbora i Skupštine koji su izboru kvalitetnih kadrova pridavali dužnu pažnju. I to je najbolji recept, ali mišljenja sam da su najveća snaga Crvenog krsta, ipak, volonteri. Upravo oni ovoj organizaciji, svih 147 godina njenog postojanja, daju poseban ton i čine je drugačijom od svih organizacija sličnog profila izdižući je na nivo pokreta. Volio bih da u tom pravcu nastavimo i ne samo to nego i da proširimo bazu volontera. Čini mi se da je dobar put za to otvaranje klubova volontera u osnovnim i srednjim školama. U tom smislu, očekujem  podršku i pomoć odgovornih u Ministarstvu prosvjete u Vladi Crne Gore. Isto tako vjerujem da ćemo u resornom ministarstvu imati dobrog partnera i da ćemo uspjeti da u školske planove i programe vratimo predmet Prva pomoć. Mislim da je to jako važno i potrebno i usudio bih se reći da će to biti jedan od mojih prioriteta, a vjerujem da isto osjećaju i moje kolege iz Upravnog odbora Crvenog krsta Crne Gore.

Šta biste poručili budućim volonterima i volonterkama Crvenog krsta?

Sve mlade ljude, osnovce i srednjoškolce, koji pokazuju interesovanje i osjećaju potrebu da pomognu drugome, čovjeku u nevolji, kojima su bliski principi Crvenog krsta, pozivam da nam se pridruže i postanu volonteri. Tako se postaje čovjek, čvrst, human i dobar, tu se snaži karakter, stiče nazaboravno životno iskustvo, to oplemenjuje, a tu je i onaj prelijepi osjećaj da pripadate brojnoj i jakoj porodici humanista – volontera Crvenog krsta. To je referenca, ali ono što je važnije od toga jeste da uvijek treba imati na umu da je naše malo nekome jako puno, da mu je to možda i posljednja šansa da se izbori sa životnim izazovima.