Nikolaj i Natalija došli su u Crnu Goru u aprilu 2022. godine, puna dva mjeseca nakon izbijanja sukoba u Mariupolju mjestu gdje su živjeli, započeli zajednički život, dobili djecu i ostvarili penzije. Miran, siguran i udoban život, zamijenili su boravkom u hotelu u Beranama, koji je opredijeljen kao kolektivni smještaj od strane države Crne Gore za izbjeglice iz Ukrajine. U ovom smještaju, zajedno sa još nekoliko sunarodnika, provode vrijeme, druže se i trude zaboraviti blisku prošlost koja im je unijela doživotnu nestabilnost i nemir.
Na pitanje kako su zadržali pozitivan duh odgovorili su: „Šta nam drugo preostaje…srećni smo što smo živi.“
Nikolaj je profesor engleskog jezika u penziji, dok je Natalija penzionisani pedijatar. Čitav život posvetili su radu sa djecom, tuđom i svojom. Nikolaj je rođen u Rusiji, ali je 68 od svojih 81 godina živio u Ukrajini. Imaju dva sina (jedan je još uvijek u Kijevu) i dvije kćerke- jednu u Talinu u Estoniji i drugu u Podgorici u našoj zemlji. Zahvaljujući objema, ali i mnogim prijateljima, poznanicima, slučajnim dobrim prolaznicima, preživjeli su oružani sukob u svojoj zemlji i došli u Crnu Goru. U vrijeme izbijanja ratnog sukoba, starija kćerka je bila na odmoru kod njih sa sinom. Nikolaj je imao zdravstvenih problema, preživio je srčani udar te nije bio u mogućnosti lako da se kreće u tom periodu; zbog toga, Natalija i on su bili primorani da ostanu u rodnom gradu, dok se kćerka vratila u Estoniju gdje živi sa porodicom. U početku su bili primorani da se kriju u podrumu zgrade u kojoj su živjeli. Stan im je, naravno, potpuno devastiran. Tokom perioda skrivanja, spavali su na jednoj stolici, a kako kažu kroz smijeh, često su znali da padnu sa nje. Nijesu imali hranu, čistu vodu, o struji da ne govorimo. Nikolaj je u tom periodu izgubio čak 20 kilograma tjelesne težine.
U periodu kad su već polako gubili nadu, njihov prijatelj, koji je došao da preuzme tijelo svoje majke, poveo ih je sa sobom i tada su prvi put ugledali svoju ulicu, kvart, grad, nakon svega što su mogli samo da zamisle i čuju u zidinama podruma u kojem su prethodno boravili.
„Taj trenutak je bio šok za oboje. Sve što nam je ikada bilo poznato, nestalo je, sravnjeno je sa zemljom- naš stan, škola u kojoj sam radio, kvart u kojem smo stalno boravili, prodavnice u kojima smo kupovali namirnice…Sve je imalo zadah smrti“, kaže Nikolaj, dok njegovi sunarodnici koji sjede sa nama potvrdno klimaju glavom.
„I tako smo nakon izlaska iz podruma, jedno vrijeme boravili kod prijatelja, a potom smo opet tražili kanale da idemo dalje i probamo da napustimo grad…to je sve u tom trenutku djelovalo kao jedna velika nemoguća misija.“
Nikolaj kaže da su nakon boravka kod prijatelja prešli u Rusiju, potom u Estoniju, da bi na kraju našli direktnu liniju za Grčku, gdje ih je sačekao zet koji je oženjen njihovom drugom kćerkom i doveo ih u Crnu Goru. „Nemaš mnogo vremena i ne pada ti na pamet da razmisljaš o velikim pakovanjima. Grabiš osnovne stvari i ideš dalje…Ovdje nam je jako lijepo, ljudi su veoma ljubazni, hoće da pomognu, dolaze nam u posjetu i naši unuci, kćerka radi u Mojkovcu pa se često i sa njom gledamo, a uspjeli smo i da ostvarimo sva prava u Crnoj Gori. Ne razmišljamo o budućnosti. Što god da nam je trebalo Crveni krst nam je pomogao i hvala vam na tome.“
„Rođen sam za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nijesam mogao da pretpostavim da će me i u starosti zadesiti ratna dešavanja. Naš put preživaljavanja je bio veoma težak, ali sada smo u Crnoj Gori gdje su nas svi zaista lijepo dočekali“, kaže Nikolaj i dodaje da su, kako nas on naziva „Černogorijans“ veoma ljubazan i divan narod.
Za kraj poručio nam je da je uvijek razmišljao pozitivno, molio se i govorio sebi da će preživjeti i da će se njihov život nastaviti…“To su bile misli koje su pomogle mojoj supruzi i meni da preživimo u vanrednim okolnostima“.