Crveni krst Crne Gore, u saradnji sa Pravnim fakultetom Univerziteta Crne Gore, organizovao je okrugli sto na temu 150 godina postojanja i djelovanja prve humanitarne organizacije na Balkanu, a 22. u svijetu. Imajući u vidu da ove godine Crveni krst obilježava 149 godina i time zalazi u godinu važnog jubileja, u susret istom, grupa autora koja je angažovana na kreiranju monografije Crvenog krsta, kao i profesori i studenti Pravnog fakulteta, govorili su o izazovima sa kojima se organizacija Crvenog krsta susrijetala kroz vjekove, ali i razvoju međunarodnog humanitarnog prava uz osvrt na Ženevske konvencije i izazove modernog doba.
Okrugli sto su otvorile Jelena Dubak, generalna sekretarka Crvenog krsta Crne Gore i prof. dr Aneta Spaić, dekanka Pravnog fakulteta.
Generalna sekretarka Crvenog krsta Jelena Dubak otvorila je događaj podsjećajući prisutne na nastanak Crvenog krsta Crne Gore, istorijat organizacije koja je pružala podršku stanovništvu mnogim krizama i dodala: „Kroz vijek i po postojanja, ispisivali smo istoriju pružajući pomoć najranjivijima, odgovarajući na izazove vremena, raznih nepogoda, pandemija, kriza, a istovremeno, gradeći mrežu ljudi posvećenih dobru. Naši volonteri, donatori i partneri su utkali svoje napore u ovo nasljeđe koje danas s ponosom dijelimo. Zaista je neshvatljivo da i danas, na žalost, na mnogim adresama, moramo objašnjavati našu relevatnost, a značaj koji organizacija ima u svijetu, u zajednici koja danas broji 191 nacionalno društvo, je možda relevantnija nego ikada. Danas, u susret budućem jubileju i obilježavanju 149 godina organizacije, želimo da napravimo korak dalje- naša želja je da povežemo Crveni krst s akademskom zajednicom, kako bismo zajedno dodatno istražili i obogatili istorijat naše organizacije. Akademska perspektiva može nam pomoći da bolje razumijemo našu prošlost i ispričamo našu priču na način koji će inspirisati nove generacije.“
Dekanka Spaić dodala je da organizovanjem okruglog stola Crveni krst ne samo da slavi svoju bogatu istoriju, već i poziva na buduće angažovanje, kroz edukaciju i volonterizam, kako bi se ostvarili humanitarni ciljevi. Ovakva inicijativa pomaže u očuvanju i proširenju misije Crvenog krsta, pružajući priliku za bolje razumijevanje uloge koju ima Crveni krst u oblikovanju humanih i pravnih politika na globalnom nivou.
Panel o nastanku i istorijatu organizacije započeo je Petar Glendža, istoričar koji je istakao da je dolaskom ogromnog broja izbjeglih Hercegovaca u Crnu Goru oformljen je inicijalni Odbor za pomoć stradajućim Hercegovcima, što predstavlja inicijalnu kapislu za oformljenje Crvenog krsta. „Ovome je prethodio čin odobravanja Ženevske konvencije od strane knjaza Nikole i ratifikacije iste od strane Praviteljstvujušćega senata crnogorskoga i brdskoga 17/29. XI 1875, nakon čega Stanko Radonjić, šef knjaževske Kancelarije za spoljne poslove o tome obavještava Međunarodni komitet u Ženevi i poziva njihovu delagaciju da posjete Crnu Goru. Delagacija, koja je boravila na Cetinju januara i februara 1876. pomogla je osnivanje upravljačkoga Odbora crnogorskoga Društva, kao i donošenje Statuta. Njihov izvještaj, uz izvještaj novoformiranoga Odbora Međunarodnome komitetu, učinio je da njegov predsjednik G. Monije, uputi zvaničnu obavijest da je Crna Gora dvadesetdruga punopravna članica organizacije i sa ratifikovanom Ženevskom konvencijom (dokument ,,31. cirkular“), čime je proces osnivanja Crvenoga krsta u Crnoj Gori zaokružen.“
O djelovanju Crnogorskog Crvenog krsta u periodu 1878-1912. pisao je mr Petar Lekić, koji je istakao da su taj period obilježile međunarodne konferencije, velike poplave 1896, aneksiona kriza 1908-1909. i pravila Crvenog krsta koja su izdata 1908. godine. U vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, Društvo crnogorskog Crvenog krsta pomagalo je u njegovanju i liječenju ranjenika i bolesnika, a zanimljiv je podatak da je u to vrijeme Crveni krst bio pod zaštitom Njenog Kraljevskog Visočanstva knjeginje Milene.
O inostranim misijama Crvenog krsta za vrijeme Balkanskih ratova govorio je dr Slavko Burzanović: „Međunarodna orgnizacija Crvenog krsta, u trenutku izbijanja Balkanskog konflikta u oktobru 1912. imala je za sobom tradiciju dugu skoro 50 godina i razgranatu mrežu članica, posebno u Evropi. Pažnja koja je poklonjena Crnoj Gori podsjetila je na onu iz 1875/76. kada je Crna Gora i postala članica članica Pokreta Crvenog krsta. Istog dana kada je kralj Nikola objavio rat Osmanskom carstvu, Crnogorski Crveni krst, odnosno njegov predsjednik mitropolit Mitrofan Ban, uputio je domaćoj i svjetskoj javnosti apel za pomoć, koja je ubrzo počela stizati iz većeg broja zemalja, a od posebnog značaja je bilo slanje sanitetskih misija koje su donekle nadoknađivale odsusutvo odgovarajućeg broja domaćih ljekara i dugog medicinskog osoblja“, dok je djelovanje Crvenog krsta u Prvom svjetskom ratu predstavio mr Vukota Vukotić: „Nakon dva Balkanska rata, Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat sa jakom i dobro organizovanom službom Crvenog krsta. Novi rat donio je Crnogorskom Crvenom krstu izazove na tri fronta: zbrinjavanje ranjenika, postupanje prema ratnim zarobljenicima i smještaj izbjeglica. U ovom radu želimo da opišemo kako rad Crnogorskog Crvenog krsta u Prvom svjetskom ratu, tako i trud svih crnogorskih vlasti da se u potpunosti ispoštuju odredbe Haških i Ženevskih konvencija o pravu i običajima rata. Sa druge strane, u periodu okupacije Crne Gore, žalimo da istaknemo činjenicu da austro-ugarske vlasti nijesu ispoštovale nijednu od tih konvencija prema stanovništvu Crne Gore. Pored toga, u tom periodu evidentni su i napori Crnogorskog Crvenog krsta u izbjeglištvu da obezbijedi pomoć interniranim Crnogorcima u logorima i onima koji su ostali u zemlji.“
Nataša Špadijer se osvrnula na djelovanje Crvenog krsta između dva svjetska rata (1921-1941): pomaganje i zbrinjavanje osiromašenog i raznim nepogodama postradalog stanovništva bio je glavni zadatak Crvenog krsta. Društvo crnogorskog Crvenog krsta zvanično pod tim nazivom prestaje da postoji od 1920. godine, nakon čega se formira Društvo Crvenog krsta Kraljevine SHS, koje djeluje na cijeloj teritoriji.Već od 1922. vršene su pripreme za formiranje organizacije Crvenog krsta na Cetinju. Ovaj i naredni period obilježilo je i formiranje podmlatka Crvenog krsta SHS, a Američki dječji Crveni krst pripremao je polako teren za otvaranje dječjih ustanova za zbrinjavanje ratne siročadi. Period je obilježilo i otvaranje đačkih kuhinja. Kraljevina SHS postaje Kraljevina Jugoslavija koja ima svoje banovinske oblasti, između ostalih i Zetsku banovinu. Za vrijeme Zetske banovine, Crveni krst je pružao pomoć u vrijeme velikih suša i obilnih poplava.
„Društvo Crvenog krsta Kraljevine Jugoslavije u međuratnom periodu nije postiglo nivo kojem je težilo, ali i pored svih teškoća sa kojima se susrijetalo, bilo je priznata humanitarna organizacija sa mnogim plemenitim djelima i akcijama i svakako zahvaljujući svojim ciljevima, principima pomoću kojih je ostvarivala te ciljeve i temeljila svoju organizacionu politiku, bila je i ostala jedna od najznačajnijih humanitarnih organizacija u kojoj su pomoć tražili svi oni kojima je bila neophodna.“
O misiji Američkog Crvenog krsta (ACK) u Crnoj Gori, pisao je dr Nebojša Čagorović: „Zemlja je bila ratom iscprljena sa oskudno obučenim stanovništvom dje vlada glad; nije imala nijednu bolnicu, a falili su joj ljekari i doktori. Američka pomoć je bila konkretna, sveobuhvatna i esencijalna. Za vrijeme trogodišnjeg mandata ACK je otvorio bolnicu u Podgoricu, u bivšoj kraljevskoj palati na Kruševcu kao i bolnice u Kolašinu i Nikšiću. Dva sirotišta sa školama su otvorena u Podgorici i Danilovgradu. Raspodijeljene su ogromne količine hrane i odjeće i obučene crnogorske medinske sestre i vozači. ACK je pomogao u popravljanju ratom oštećene putne infrastrukture uključujući i stari Vezirov most u Podgorici.
Tokom Drugog svjetskog rata, djelovalo je Društvo Crvenog krsta za područje Crne Gore i Boke, koje je imalo 6 svojih odbora. Društvo je pružalo podršku izbjeglicama i ratnim zarobljenicima. Prije Društva, djelovala je tzv. crvena pomoć (1922-1943) koja je kasnije prerasla u narodnu pomoć a potom u narodnooslobodilački fond, istakli su istoričari Vukan Ražnatović i Filip Kuzman.
Italijanskom okupacijom Crne Gore 1941. godine, formalno je prestala da postoji podružnica Narodnog odbora Crvenog krsta Kraljevine Jugoslavije – Zetski oblasni odbor. U većim gradskim sredinama nastavili su da funkcionišu lokalni odbori Crvenog krsta koji su vodili računa o prehrani stanovništva, velikom broju izbjeglica koji je stigao u Crnu Goru, kao i na prevenciji epidemija: tifusa, malarije i različitih crijevnih oboljenja. 1944. obnavlja se i formalno rad Crvenog krsta Crne Gore i Boke koje je djelovalo u pogledu formiranja novih bolnica, prihvatalo i brinulo o ratnim siročadima, ali i koordiniralo humanitarnu i zdravstvenu pomoć i, prevashodno, radilo na zdravstvenom prosvjećivanju stanovništva. Nakon Narodnog fronta, bila je evidentna masovnost u radu organizacije, pa je 1989. godine društvo brojalo čak 159,214 članova Crvenog krsta. Posljednja faza organizacionih promjena u radu Crvenog krsta izvedena je 28. februara 1967. godine kada je usvojen Zakon o Crvenom krstu, na osnovu koga je donijet novi Statut Jugoslovenskog Crvenog krsta, a nakon toga 1971. i Statut Crvenog krsta Crne Gore. Djelovanje Crvenog krsta tokom razornog zemljotresa 1979. godine obilježilo je period o kojem je govorio dr Adnan Prekić, a nakon kojeg su uspostavljeni i temelji direktne saradnje sa međunarodnim organizacijama koje su pružile podršku u saniranju posljedica istog.
Istorijski dio okruglog stola koji svjedoči o radu organizacije koja je sui generis, zaključila je prof. Nađa Durković ističiću da su period od 1990. godine pa do sada, obilježile izbjegličke krize i podrška u zbrinjavanju porodica i pojedinaca iz Albanije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, obnova nezavisnosti Crvenog krsta Crne Gore kao nacionalnog društva 2006, a potom i priznanje kao člana Međunarodnog pokreta Crvenog krsta 2007. godine, podrška stanovništvu tokom poplava 2010. godine, obilnih sniježnih padavina 2012. ali i Covid-krize. Crveni krst nastavlja da pruža pomoć i danas i uvijek.
Nakon završenog prvog panela, studenti i profesori Pravnog fakulteta su dali svoju percepciju o istoriji međunarodnog humanitarnog prava kao i Ženevskih konvencija, ali su govorili i o izazovima modernog doba.
Studentkinja Jelena Tomanović se u svom radu fokusirala na principe Ženevskih konvencija iz 1949. godine i njihovu krucijalnu ulogu u zaštiti posebno ranjivih kategorija kroz kritički osvrt na sve učestalija kršenja u okviru oružanih sukoba u 21. vijeku.
Ljubica Popović i Aleksandra Spalević su istakle važnost saradnje između Crvenog krsta Crne Gore i UNHCR-a, posebno prilikom pomoći izbjeglicama i raseljenim licima u Crnoj Gori od početka 1990-ih godina analizirajući normativni okvir, kao i ključne projekte realizovane u cilju pomoći ranjivim grupama.
Katarina Danilović je istraživanje usmjerila u pravcu zaštite civila tokom oružanih sukoba kroz ulogu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i nacionalnih društava Crvenog krsta i Crvenog polumjeseca i njihovo zajedničko djelovanje u primjeni principa u, kako ističe “ublažavanju užasa rata”, te humanizaciji oružanih sukoba.
Mara Stanić je kroz perspektivu Prve Ženevske konvencije 1864. godine analizirala istorijat modernog humanitarnog prava i uspostavljanje standarda pravne i moralne prirode u oružanim sukobima, kao i na koji je način ova konvencija trasirala put budućim kodifikacijama.
Dr Andreja Mihailović obradila je temu hibridnih prijetnji i sajber ratovanja: „Sajber napadi koji nanose štetu infrastrukturi druge države ili podrivaju njene ključne funkcije predstavljaju povredu međunarodnog prava. U kontekstu međunarodnog humanitarnog prava, sajber ratovanje se posmatra kroz prizmu osnovnih pravila o vođenju oružanih sukoba. Načelo razlikovanja nalaže da se sajber napadi moraju usmjeriti isključivo na vojne ciljeve, dok je nanošenje štete civilnim objektima poput bolnica, elektroenergetskih mreža ili sistema za vodosnabdijevanje zabranjeno. Značaj uspostavljanja univerzalno prihvaćenih normi u sajber prostoru postaje sve očiglednija. U odsustvu jasnih i obavezujućih pravila, države i nedržavni akteri nastavljaju da djeluje u pravno sivoj zoni, često zloupotrebljavajući slabosti postojećeg sistema. Izgradnja povjerenja i međunarodne saradnje, jačanje mehanizama za rjesavanje sporova i uspostavljanje transparentnijih procedura za atribuciju sajber napada ključni su koraci ka unapređenju bezbjednosti u ovom novom domenu sukoba.“
Prof. Dr Sanja Grbović govorila je o digitalnim tehnologijama kao alatu za bržu i efikasniju pomoć u humanitarnom radu: “Budućnost humanitarnog rada leži u našoj sposobnosti da integrišemo digitalne tehnologije na način koji je efikasan, transparentan i etički. Ove inovacije imaju potencijal da spasu živote i donesu značajnu promjenu, ali samo ako osiguramo da njihova primjena bude inkluzivna i usklađena sa osnovnim humanitarnim vrijednostima. Pozivam na interdisciplinarnu saradnju: IT stručnjaci, humanitarni radnici i donosioci politika moraju zajedno raditi na stvaranju rješenja koja će donijeti pomoć svima kojima je potrebna.”
Sa skupa je zaključeno da, uprkos brojnim izazovima sa kojima se organizacija Crvenog krsta u Crnoj Gori susrijetala, poput ratova, elementarnih nepogoda, izbjegličkih kriza, raznih oblika prenosivih bolesti i pandemija, spoljašnjeg uticaja, uvijek je kao humanitarna organizacija odolijevala i nikada nije prestajala da bude podrška građanima. Novo vrijeme nam donosi brojne izazove, sukoba je svakog dana sve više, a Crveni krst Crne Gore će nastaviti da djeluje i bude #SvudaZaSvakoga .